My love's a Revolver
Do you wanna die happy?

Forever &Always


Dnevnik.hr
Gol.hr
Zadovoljna.hr
OYO.hr
NovaTV.hr
DomaTV.hr
Mojamini.tv

::Her Wings::

Free Image Hosting at www.ImageShack.us

QuickPost

Ja sam autorica ovog svijeta..Jedna osamljena, spisateljska duša koja je na svoja leđa prihvatila zadatak kreiranja, stvaranja..Odustala sam od stvarnog svijeta ne našavši u njemu ono potrebno što bi upotpunilo moj život. Umjesto onog materijalnog svijeta u kojem se svi zajedno nalazimo jedan dio dana, ja sam odlučila stvoriti ovaj svijet. Svoju vlastitu zemlju, iluziju neba i snove, sve satkano u samo jednom nepobitnom objektu mojeg stvaralaštva.. U objektu moje riječi.. Svojim riječima ću vam pokazati kakav je moj svijet, a vi odlučite želite li vjerovati u njega ili biti samo obični ljudi vezani za tlo pod svojim nogama..Ako ste još uvijek tu i želite zakoračiti u zemlju u kojoj ništa nije nemoguće onda ću vam predstaviti sebe i ovo predivno mjesto.. Mjesto u kojem sam pronašla utjehu kada me teret stvarnog svijeta uništio..

Free Image Hosting at www.ImageShack.us

QuickPost

Ja sam sjena.. Djevojka slomljena tijela, ali vrlo živog duha.. Koliko sam upoznata u svoj kratki život na ovoj planeti znam da moje srce nije sposobno osjetiti neku ogromnu ljubav.. Ja sam samo u potrazi, u potrazi za smislom svoga življenja.. Ne znam tko sam, nitko to ne zna.. Sama sam i izgubljena, prepuštena na milost i nemilost drugim ljudima. Znam da unatoč svemu što mi se dogodilo i svoj boli koju sam pohranila u svoje mlado srce, želim vjerovati i mislim da vjerujem u čaroliju.. Moj um je još uvijek sposoban oblikovati poneku lijepu riječ za svakoga, a ono jedino što moj život čini podnošljivim i vrijednim življenja je mašta.. Jedini fragment moga postojanja koji je još uvijek ostao cjelovit i netaknut u kutu mene, dobro skriven od sveg zla i boli koji haraju mojim tijelom.. Upravo je ta mašta razlog postojanja ovog bloga.. Želim vam pokazati koliko daleko moj um može otići i uvjeriti i vas da čarolija ipak postoji..

Free Image Hosting at www.ImageShack.us

QuickPost

"Neko sa svojim bolom ide,
ko s otkritom ranom: svi neka vide.
Drugi ga čvrsto u sebi zgnječi
I ne da mu prijeći u suze i riječi."
SKRIVENI BOL- D.C.


Counters
::Blogovi koje posjećujem::

Tagboard
The most beautiful words

I will never let you fall I'll stand up with you forever I'll be with you throw it all Even if you say me That you don't need me any more... I will be your eyes in dark... When angels from heaven will sleep I will be awake... I will never leave you alone... I will never turn my back on you... Forever your Forever broken guardian angel...

Free Image Hosting at www.ImageShack.us

QuickPost

"The wise man said just raise your hand
And reach out for the spell
Find the door to the promised land
Just believe in yourself
Hear this voice from deep inside
Its the call of your heart
Close your eyes and your will find
The way out of the dark"


Instead of searching the universe to believe. Believe in your self then search new meanings of the belief in the universe


Sada je došao kraj...
Svi mi živimo... Svi mi umiremo...
Poanta života... Ali kako? Ali zašto...
Svi smo mi izgubljeni... U tami pronađeni...
U životu... Bez svjetlosti...
Ne razumijemo... Ali znamo...
Svi je poznajemo... Ali ne znamo primijeniti...
Ona bi nam samo pomogla... Ali mi tu pomoć ne želimo...
Sve je kratko...
Vremena je malo...
Moramo je primijeniti dok nismo izbrisani...
Sa svjetla dana...
Moramo primijeniti...
Veliku Tajnu Života...

- Koliko god da me poznaješ, vjeruj, to je samo detalj, izgubljen među zvijezdama .
Tek trenutak - i jave i sna.. u beskraju vječnosti.

- Toliko snova čeka da ih ostvarim :)

Život je prilika - iskusi ju.
Život je ljepota - divi joj se.
Život je san - učini ga stvarnim.
Život je izazov - suoči se s njim.
Život je zadatak - izvršavaj ga.
Život je igra - igraj se.
Život je dragocjen - njeguj ga.
Život je bogatstvo - čuvaj ga.
Život je ljubav - uživaj ju.
Život je tajna - pronikni ju.
Život je obećanje - ispuni ga.
Život je tuga - nadiđi ju.
Život je himna - pjevaj ju.
Život je borba - prihvati ju.
Život je tragedija - uhvati se s njom u koštac.
Život je avantura - usudi se.
Život je sreća - zasluži ju.
Život je život - brani ga.

Photograph is a picture painted by the sun without instruction in art.

Zašto se sve to dešava, da l' čovjek išta rješava
il smo samo tu zbog ravnoteže među zvijezdama?

Hey, how come you never smile?
- Well, they say you're never fully dressed without a smile.
Maybe I just love being naked.


Can't you see that I got lost in your eyes Can't you see that I got trapped in your heart

Od danas ću svaki dodir čuvati za tebe,
svaki poljubac za tvoje usne i
svaki san da budem s tobom i kad to ne mogu.


The last enemy that shall be destroyed is death.

♥ svjedocanstva jesu ta, bezbroj nasih koraka ♥

I wrote a letter in my mind, but the words were so unkind, about a man I can't remember. (...) What a shame we never listen... And all that went away was the price we pay.

"Sve ono što možete učiniti, ili što sanjate da možete, počnite činiti. Hrabrost u sebi nosi genija, moć i čaroliju." -Goethe

I hope you never fear those mountains in the distance.
Never settle for the path of least resistance!
Promise me that you'll give faith a fighting chance...
And when you get the choice to sit it out or dance -I hope you dance

imam sedam milja duge korake, lake kao oblake...
.... ako tražiš nekoga, nekoga za plakanje onda ja sam rame za tebe...



Zašto volim čitati knjige?
Ponekad me stisnu sa svih strana
Ma ne ponekad, gotovo svakog dana
I ako samo ulovim trenutak bijega sa

t-dva samo za mene i njega moj
novi roman i ja pobjeći ćemo daleko
oploviti mora ili čak preplivati preko
nestati kroz vrijeme ili spasiti dan
riješiti ubojstvo ili ispuniti san
zaneseno plesati dok muzika svira
tko zna, možda se čak zaljubiti u vampira
i dok sam skrivena između njegovih stranica živim ...
Više u svijetu u kojem nema granica svaki novi roman je umjetnik bez kista
I nakon čitanja kao da više nikad nisam ista on u meni slika san,
a ja biram kad ću se probuditi i kad poželim mogu njegov svijet ponovo posuditi.
(Kosjenka Capuder, čitateljica odabrana na natjecanju "Knjige za ljeto")

Kad suze govore,istina razvaljuje i svaka riječ me obori s nogu..

I could really use a wish right now
Dear angel of mine, where do I start to express how I feel?

°°još ne znaš što sve žena
može kad joj se
podvučeš ispod zle kože °°

cause you make me smile. (:

Svi se ljudi smiješe na istom jeziku..

Your batteries low, did you crash again?

Ko još pjeva svome srcu na umoru kao slavuj svom životu u zatvoru ?

Mnogi ljudi žele pokazati dosljednost tvrdeći da svoje mišljenje ne mjenjaju.
A to naime, samo pokazuje da nisu ništa naučili od dana kada je njihovo mišljenje formirano.

Kao da sam Bog pa ne znam gdje su mi granice


Savršeno mi dobro stoji kaput samoće dok te netko ne spomene..
Zašto stranci nose tvoj broj cipela i mirišu na tebe??

Od kud ovoliko jeftine tuge u meni danas ..

Shadow is all araund us,and every step you make is your own mistake


Ja počinjem od kraja jer početka dosta je..

Kad ne bi bilo žena, dijamant bi bio običan kamen.

The Trick is to keep Breathing. I do. Breathe.

Dotakni nebo i reci mi koje je boje.

Melodija tišine njegova je bol.

Oh I wish I wish I wish I was born a man
So I could learn how to stand up for myself


Život se ne mjeri brojem udaha koje napravimo, već trenucima koji nam oduzmu dah!

Ti glup,a ja bezobrazna!

Nasmiješi se! Zapleši! Učini pokret rukom, nogom, usnama, tijelom... Zaplješći dlanovima i zamahni kosom preko lica, zavrti se u krug, dopusti snovima da zavladaju javom. Budi sretna, pronađi razlog da ta sreća potraje. Ustraj i budi ponosna. Jer ti si jaka već samim time što si ŽENA!

Infarkt, ma kakav da je, od srca je.


Život je ugašen. Bravo vatrogasci!

Svi su bili na mojoj strani; zato se čamac i prevrnuo.



Četiri se stvari ne mogu vratiti: izgovorena riječ, izbačena strijela, protekli život i propuštena prilika



Kakav smo mi to narod kad je gubav jedina riječ koja se rimuje sa ljubav ?



08 - three days gr...



Links

Velik Kao Dijete

Znas li sto cu ja postati
kada odrastem,
za tvoju ljepotu svijete ?




Ja kada odrastem
jako veliki,
ja cu postati dijete.


Najljepse je kad odrastes,
a ostanes djecji stvor,
pa svi misle da si velik
zato sto si profesor.


Sto si doktor od imena,
strucnjak za rakete-
a ne znaju da si velik
zato sto si dijete.


Mozes biti pilot, rudar...
slavni pisac knjiga -
djetetu je svaki pos'o
lagan kao igra.


Ma nosio ja u glavi
i sve fakultete,
kad odrastem jako velik,
ja cu ostat' dijete.

Credits
Designer:Chakane
Adjustment: DesignFreak
04.03.2011.
Everybody wants to be loved every once in a while


It's been a long time coming
Down this road
And now I know
What I've been waitin' for
And like a lonely highway
I'm tryin' to get home
Ooo, love's been a long time comin'


Probudim se i shvatim da je zaista prošlo puno vremena... A ja se još uvijek nisam pomakla s mjesta. U što bih svrstala svoj život? Zaista ne znam. Možda jednom otkrijem...
Jedno od osnovnih pitanja u filozofiji je:
tko je čovjek?
al to uglavnom znamo - đubre
Danas sam u potpunosti nespremna na kompromise i lažne osmijehe, a znam da mi je život pun toga. I znam da ću i danas šutjeti i ništa ne učiniti... Jer me se ne poštuje.
Nitko sam i ništa i stoga nemam pravo glasa kada me se blati i ponižava.
Kada je svijet postao tako zadrt? Ne mogu se sjetiti... Ali gotovo sam sigurna da nije uvijek i svugdje bilo tako.
Onda ono drugo po redu pitanje u filozifiji:
-Zašto postojimo?
Postojimo valjda zato jer smo plan nekoga...
Vjernica sam, to s ponosom izjavljujem i sretna sam zbog toga... Samo što ponekad shvatim da je to jedina stvar u posljednje vrijeme zbog koje mogu biti sretna. Nije li ironično?

It's a traffic jam when you're already late
It's a no-smoking sign on your cigarette break
It's like ten thousand spoons when all you need is a knife
It's meeting the man of my dreams
And then meeting his beautiful wife
And isn't it ironic... don't you think
A little too ironic... and yeah I really do think...




Komentari (24) On/Off




19.02.2011.
Dear angel of mine, where do I start to express how I feel?

I wrote a letter in my mind, but the words were so unkind, about a man I can't remember. (...) What a shame we never listen... And all that went away was the price we pay.


Poklanjam vam jedno svoje staro djelo na uviđaj. Nadam se da ću dobiti i koju kritiku jer nisam u potpunosti zadovoljna ovim... Pa, dragi moji. Došao i dan za novi post.
Pisala bih vam o mnogim zanimljivim temama kao što je rad plina i njegovi adijabatski procesi, perifrastična konjugacija pasivna ili aktivna, pisala bih vam o hrvatskim renesansnim piscima kao što su Marko Marulić ili Džoe Držić, o poljoprivredi i obnovljivim izvorima energije, o srednjovjekovnom društvenom uređenju, križarskim ratovima i ivani orleanskoj, o inkviziciji, logaritmima, fazama i metodama pamćenja i učenja, o kinetiki kemijskih reakcija (koja je za promjenu veoma zanimljiv dio kemije), ili pak o mekušcima pijavicama, štipavcima i drugim pripadnicima carstva životinja... No, na žalost, nisam raspoložena. Sve o čemu trenutno mogu govoriti je koliko sam pod pritiskom i koliko sam ovaj tjedan šizila. Ali ta je tema toliko zamorna ( k tome postoji mogućnost da nešto razbijem ako počnem opet o tome), pa vam neću ni o tome pričati. Ostavit ću vas u miru da pogledate kroz prozor u moje misli i razmislite o tome vrijedi li se uopće više truditi pisati ili da to ostavim za neko vrijeme kada ću ustvari imati o čemu pisati... S ljubavlju, vaša Leah =)





3. listopada 2010.

Znate onaj trenutak kada vam se čini da je nešto krenulo po krivu.
Kada se čini da vrijeme nikako ne može pronaći onaj ujednačeni ritam i nastaviti teći.
Onda kada vam svijest postane neugodno svjesna činjenice da se ne želite nalaziti na tom mjestu, u to vrijeme i pod tim okolnostima.
Ne? Niste nikada doživjeli takav trenutak? Ili jeste…
Upravo se u jednom takvom našao i on.
Stajao je u sjeni pokisle stare vrbe i očarano zurio u nesvakidašnji prizor.
Snijeg je već dugo padao. Bilo ga je posvuda.
Na površini jezera počeli su se stvarati kruti komadi leda. Bilo je hladno. Jako hladno.
Toliko da više nije osjećao nožne prste, a nos i uši kao da su odumrli.
No, on nije bio ni svjestan te činjenice.
Za njega je postojalo samo ono…
Biće što se nalazilo s druge strane jezera.
Biće u tanahnoj haljini od crne svile.
Previše tanahnoj za ovu zimu.
Očaravajući pokret ruke kojim je pomicala gudalo preko žica stare violine.
Bila je tako… Tako…
Tako nestvarna.
A ipak ju je jasno vidio.
Stajala je tamo kao da joj hladnoća ni najmanje ne smeta i činila san tako stvarnim.
Zvuk se rasprostro zrakom bježeći u svijet i daleko od zime.
Svirala je tako ljupko.
Tako lijepo.
Stvarajući iluziju savršenstva.
A onda je vjetar jače zapuhao.
I zvuk je utihnuo. Nestao.
Spustila je bijele ruke mlohavo poput mrtvaca.
Bol se očitovala u sjaju suza na njenom snježnom licu uokvirenom pahuljama utkanim u kosu ugljena.
Podignuo je ruku želeći joj privući pozornost.
Htio je viknuti glasno.
No ostao je nijem i nepomičan.
Posve nesposoban… Disati.
Violina je pala u ledenu vodu.
Nestala u tami njezine utrobe zajedno s čarolijom koju je stvarala.
A djevojka…
Ona je i dalje stajala.
Stajala i čekala da se njen život pokrene.
Zauvijek uhvaćena u valu hladnoće.
Nepokretna u svom očaju.
Daleko od svijeta. Od ljudi. Od svega.
Kameni kip ljepote i tuge.
Još uvijek je tamo. Stoji i čeka.
Čeka da se iluzija još jednom pokrene.

Autorica: Iluzionistica








Komentari (8) On/Off




13.02.2011.
Infarkt, ma kakav da je, od srca je.

Leah je trenutačno na velikoj misiji. Tražim sebe...


I hope you still feel small
When you stand by the ocean
Whenever one door closes, I hope one more opens
Promise me you'll give faith a fighting chance
And when you get the choice to sit it out or dance
I hope you dance



Opetovano nas uvjeravaju da zlo čuči posvuda- na ulicama, u krošnjama,
u medijima, u zraku, vodi, sabornicama, čak i vašoj ladici s čarapama...




Pronađoš nešto što mi srcu milo je :


Zašto volim čitati knjige?


Ponekad me stisnu sa svih strana
Ma ne ponekad, gotovo svakog dana
I ako samo ulovim trenutak bijega sa

t-dva samo za mene i njega moj
novi roman i ja pobjeći ćemo daleko
oploviti mora ili čak preplivati preko
nestati kroz vrijeme ili spasiti dan
riješiti ubojstvo ili ispuniti san
zaneseno plesati dok muzika svira
tko zna, možda se čak zaljubiti u vampira
i dok sam skrivena između njegovih stranica živim ...
Više u svijetu u kojem nema granica svaki novi roman je umjetnik bez kista
I nakon čitanja kao da više nikad nisam ista on u meni slika san,
a ja biram kad ću se probuditi i kad poželim mogu njegov svijet ponovo posuditi.



P.S. Sretno vam sutrašnje valentinovo <3 *.*



Komentari (10) On/Off




02.02.2011.
..I kad pritisnu te boli tad ljubav jača postaje..




Još jedan od mojih neslavnih povrataka.
Znam, već mi polako ulazi u naviku napuštati vas i ponovno vam se vraćati. Nadam se da mi nećete
previše zamjeriti zbog toga. Ja sam se već navikla, takva sam kakva sam...
Ponovno sam osjetila da mi nedostaju moji prijatelji s blogosfere i tako sam se i ovoga
puta odlučila navratiti i uniti noviteta u svoju malu skriptu riječi...
Svi ste mi jako falili ^^


Leah...Leah... Leah... Leah...
Jeka se odbijala o zidove i ponovno vraćala kružeći neznanim prostranstvima
srca i duša...
-Leah sada leti...- znala sam da je tako...



Komentari (23) On/Off




13.11.2010.
Jedna od mojih novijih, još nezavršenih priča ^^

Zvijezde su najrasprostranjenija tijela u svemiru. Građene od plinova. Nalik Suncu. Ima ih više nego ih možemo izbrojati. Udaljenosti među njima su ogromne. Mjere se u svjetlosnim godinama…
Milijarde godina, i godina, i godina, i godina…
Sjedila sam u izlizanoj staroj klupi dok je glas profesora mrmorio u pozadini moga uma. Pogled mi ležaše prikovan za nagnuti prozor u dnu učionice. Činilo se da nitko ne zamjećuje da se nakrivio i samo što ne padne na koga. Kiša je rominjala po prljavom staklu koje nitko godinama nije očistio kako spada. Čuo se zvuk vjetra kako para hladan zrak kroz kabinet povijesti i geografije. Ponovno nitko nije ništa zamijetio. Nisam se upitala zašto je to tako. Bilo je tako i gotovo. Nisam se opterećivala tako sitnim glupostima. Odavno sam shvatila da mi razmišljanje o svemu i svačemu ni najmanje ne koristi. Štoviše, bilo je sasvim beskorisno. Osjetim kako mi postaje zlo. Profesor se nije protivio mojem izlasku na zrak. Potajno mu je, znam, bilo pomalo i drago što odlazim. Ni tu nije bilo pomoći. Iz nekog, meni neobjašnjivog razloga ljudi bi odahnuli kada sam se udaljavala, kao da ih moja prisutnost samo uznemiruje, stoga im se nisam ni nastojala previše približiti. Hodnikom je zavijao vjetar lamatajući zavjesama o okna otvorenih prozora. Bilo je tako pusto, tako samotno. Bilo je baš onako kako sam voljela. Prazno. I bezopasno.
Ni od kuda nije virila neka prozirna tvar koja bi uzdrmala moj mir. Ljudi su bili tako žalosno nemirna bića. Kuda god bi pošli sa sobom bi nosili svoj nemir, svoj strah.
Mučnina se pogoršavala. Sjetih se da danas još ništa nisam pojela. Hranjenje je bila samo isprazna potreba. Nešto nužno i ujedno i odbojno.
Vjetar je jače zapuhao i zapleo mi se u kosu. Usne zadrhtaše u času kada osjetih oštru bol kako mi para prsa. U sljedećem trenutku sve je postalo crno, a tlo pod nogama nekuda je odletjelo.
Nisam se protivila tami koja me okružila. Prepustila sam joj se u potpunosti. I ne znam koliko dugo sam tako lebdjela prazninom, ali činilo se beskrajno dugo. A onda se začuo glas…
-Vrijeme smrti: 16:03. Uzrok: embolija pluća, krvni ugrušak u glavnoj arteriji…- glas je izblijedio i ostavio me samu. „Jesam li to ja umrla? Zašto me ova tama nikamo ne vodi? Što će se sada dogoditi?“



Komentari (28) On/Off




10.11.2010.
Samo jedno je i bitno, da sad si toga svjesna, kad me vidiš zaželi želju - kučko, jer ja sam ZVIJEZDA! ;)

Znate, nekada sam mislila da je tako ružno nositi masku. Da su svi ludi jer ih nose i da ne znaju uživati u stvarnosti.
A onda sam shvatila kako stvarnost može biti ružna. Kako se stvari mogu preokrenuti i postati gore nego ste to i mogli
zamisliti. Danas sam i ja jedna od onih koji nose maske. Takva sam, ne mogu se promijeniti. Mogu reći samo još jednu stvar. S vremenom postane lakše. Kada vam nošenje maske postane svakodnevica, hoću reći. Naučite uživati u tim jednostvanim i primitivnim načinima smirivanja vlastitog srca i emocija. Svijet postane nešto više od samo crno-bijelog
filma. On dobije i neku primjesu sive... Nije li to uzbudljivo... zijev

Steal the night
Kill the lights
Feel it under your skin
Time is right
Keep it tight
Cos it's pulling you in
Wrap it up
Can't stop cos it feels like a overdose


Zadnjih dana imam osjećaj da nešto nedostaje u mom životu. Pitam se što je to...
Ponekad mi to ne da spavati, ali opet... Znate onaj osjećaj, ma sigurno ga znate, već sam vam ga jednom spominjala. Tamo negdje u početku skroz. Osjećaj kada vas hladan zrak počne gušiti i pritiskati vam pluća, a vi želite udahnuti duboko, želite disati, no nešto kao da sprječava zrak da prodre do pluća i onda vas prsa zabole. Osjetite cijepajuću, probadajuću bol. Ne? Da?
Teško je opisati ovu bol koja se kod mene javlja, ali to nešto otprilike slično. U jednom trenutku sve je u redu, smijem se, mirna sam, nema pritiska, a onda fleš. Kao da mi netko zabije iglu kroz srce i očekuje da ja nastvim normalno disati. Ne mogu... Počne me gušiti. Nije bilo tako često u počtku, ni tako bolno, ali u zadnje vrijeme se bol javlja učestalo i ne mogu nastaviti normalno nakon nje. Pojavi se panika, nemir i onda sve krene u krivom pravcu...

no more mystery
It is finally clear to me
You're the home my heart searched for so long
And it is you I have loved all along


Volim svoj zborić "Dionizije". Volim svoju FRAMU. Volim svoju mamu. I svoga tatu. Volim svoju Ivanicu. Volim svoje knjiške moljce, svoje "Orionce". Volim svoju školu (Iako mi ne da spavati noćima). Volim svoju naivnost. Ali ponekad zaista, zaista ne volim svoju profu iz hrvatskoga jer mi uvijek da tri iz zadaćnice, a najbolje ju napišem. belj



Komentari (0) On/Off




23.10.2010.
Zbog svakog tvoga dodira... Zbog svakog osmjeha... Zbog svake utjehe... I sjećanja...

Ne mogu vam opisati koliko su me vaši komentari obradovali...
Sada mi je jasno zašto sam prije toliko voljela doći
na ovo svoje mjesto iz mašte...
Upravo stoga što ovdje imam vas... =)


Naoružan samo smješkom hodam ja kroz grad, nedjelja je zvona zvone gdje ja pripadam, moje ime nije važno jer je namjera to što čini razliku od čovjeka do čovjeka, moraš prvo puzati da bi znao hodati, a kad te sve stine uza zid, digni glavu nedaj se...


Sjećate se kako sam u jednom starom postu napisala: "Dobro sam. Dišem.
Ne brinite se. Nisam odustala od života. Nikada to neću učiniti. Previše sam ponosna.
Znam da nisam rođena da pobjeđujem i gubim. Stvorena sam da se borim. I borit ću se.
Za sebe. Za vas. Za sve. Bit ću jaka onoliko koliko je ovaj svijet slab. Dovoljno za sve. "
Pa... ne mogu reći da sam se mnogo promijenila od toga dana. Ne kada je u pitanju snaga.
Savršeno mi je jasno koliko sam slaba i beznačajna. I upravo zbog toga sam spremna voljeti...
Nikada mi to prije nije bilo jasno, ali nekako je u zadnje vrijeme postalo tako očito.
Znam da sam slaba. Znam da sam naivna. (Ne biste vjerovali koliko naivna).
A svejedno sam spremna ljudima dopustiti da mi se zavuku ispod kože.
Spremna sam voljeti, voljeti sve na ovome svijetu. Voljeti Boga... Voljeti ljude... Voljeti svijet...
Budala sam jer znam da me ljudi često samo pokušavaju iskoristiti, a ja im to i dalje dopuštam.
Snagu mi daje samo ta jedna misao. "Isus je svoj život dao za sve... Za one koji su ga voljeli... i za one koji nisu.
Pa zašto bih onda ja radila razliku." Nvjerojatno je koliko mi ta jedna mala misao daje snage.
I svaki puta nakon pada ustanem i nastavim dalje... Je li teško?
Ne mogu reći daa je teško koliko sam očekivala da će biti. Iako mi je ponekad
malo žao što baš nitko nije spreman voljeti mene na način na koji ja volim druge... rolleyes
Nedavno sam u jednoj knjizi pročitala rečenicu koja me oduševila...
"Ona je nakanila naučiti Đavla da voli." - Kontekst nije onakav kakvim sam ga ja prikazala,
ali je doživljaj bio neopisiv. Zamislite samo koliko je vjere i snage potrebno da
bi se naučilo čisto zlo kako da postane dobro... Da ne govorim koliko ljubavi je potrebno ^^
I tako vam ja dragi moji, šetat kroz ovaj život iz dana u dan i dajem svoje srce svakome
tko posegne za njime. I ne mogu reći da sam tužna, jer smijem se :D



Komentari (18) On/Off




07.10.2010.
It started that night and it started with a woman. It always starts with a woman.

Sve je počelo tako bezazleno.
... Nepostojano...
Nedefinirano...
A danas mi kažu...
"Jednog dana ćeš izdati svoju knjigu. Sto posto!"
Zašto su ljudi sigurni da je to dar?
...Znaju li bolje od mene?
Vi procijenite...






ZBOG SVOGA DJETETA <3

Nebo se rastužilo i počelo plakati.
Sklopila sam oči dok su mi sitne kapi lagano rosile lice.
Oh, kako je bilo lako. Kako je bilo tiho.
Samo se prepustiti vremenu.
Dopustiti da ostatak svijeta izblijedi u jednoličnosti.
Boljelo je.
Jako je boljelo.
Kroz zatvorene oči vidjela sam ništavilo. Osjetila hladnoću.
Čula sam ga.
Čula sam taj zadnji, slabašan titraj. A onda tišinu.
To malo srce, čije sam otkucaje pažljivo i s ljubavlju čuvala pod svojim, utihnulo je.
Sve je jednostavno nestalo. Sve prestalo.
Sve se zaustavilo.
Nije to bila bol.
Ne.
Bol sam već bila osjetila prije ovoga.
To nije mogla biti samo bol.
Bilo je nečega više u tom osjećaju.
Bilo je neke agonije. Neke tuge. Srdžbe.
Osjećaj izdaje. Nevjerica.
Potres je prodrmao moje tijelo do same srži.
O, kako je bilo teško. Tako teško…
Koliko ljubavi sam pohranila u to sitno biće.
U svoje tijelo. Dušu.
Sve što sam posjedovala dala sam.
Sve uložila u nevini život koji sam darovala.
I sve izgubila…
Jesam li tužna?
O, da. Jesam.
Jesam li plakala?
Plakala kao što ovo nebo nada mnom plače.
Jesam li poželjela umrijeti?
Svakoga trenutka otkako je moj život umro.
Moje malo dijete.
Moja sreća. Moja ljubav. Moje sve.

A onda se nebo razvedri.
Sunce opet grane kao da ništa nije bilo.
Kao da je svijet nakon kiše opet isti.
Iako zna da nije.
Zna da kiša ostavlja svoje tragove.
Duboko. Duboko.
U samoj unutrašnjosti zemlje.
Otvorim oči i vidim ga.
Vidim smiješak koji putuje s visina.
Vidim oči u tirkiznom obzoru.
I malo srce…
Tihe otkucaje.
Kako kucaju u zraku.
Na svakom mojem koraku.
Pri svakom pokretu.

„Opet si odlutala K. Hajde, čekamo te na klupici!“
Život se nastavlja.
Nastavljam ga zbog njega.
Zbog svoga djeteta.



Komentari (26) On/Off




04.10.2010.
Sad znam da Ima Boga! (4. Listopada 2010.)

Veliki pozdrav dragi moji čitatelji!
Oh, kako je neobično ponovno vam pisati nakon toliko vremena.
Zapustila sam ovaj blog do samog kraja.
Valjda si ne mogu pomoći.
Sve to kod mene ostane nedovršeno na pola puta.
Eto...
Ponovno sam tu.
Još jednom vas gnjavim.
Ali nekako mi je tek sada jasno koliko mi je sve ovo nedostajalo.
Koliko ste mi vi nedostajali.
Nadam se da prihvaćate natrag ovu malu praznoglavu ludu.
Uh...
Stvarno je prošlo puno.
Sad kad čitam onaj zadnji post primjećujem koliko se stvari u mom
životu promijenilo.
Koliko se moj život preokrenuo.
Za čitavih 180 stupnjeva.
Sada sam, napokon, drugašica.
Još uvijek u istoj školi sa istim ljudima, ali toliko drugačija.
Malo je falilo...
Tako je malo falilo da padnem na dno i više nikada ne ustanem.
Sad znam koliko sam griješila.
Radila sam ogromne greške za koje ću još
dugo ispaštati i dugo se pokušavati iskupiti.
Skoro sam flanknula godinu zbog jednog mrtvog jezika.
Razočarala sam sebe i svoje roditelje.
Otjerala sam ljude od sebe.
Natjerala sam ih da odustanu od mene.
O tome ću vam jednom pričati.
Toliko se toga dogodila u ova tri, četiri mjeseca.
Mislim da mi je to najduži period u životu.
I definitivno najgori.
Ali uspjela sam.
Kao što vidite...
Još uvijek sam tu.
A na tome mogu zahvaliti samo jednoj osobi na cijelome svijetu.
Dobro dvjema...
Druga je Ivanica.
Najbolja djevojka na kugli zemaljskoj koja mi je omogućila još jednu
šansu za ispravak svojih grešaka... Hvala ti Ivanušak! <3
A prva osoba...
Ona bez koje ništa od svega ovoga ne bi imalo smisla.
To je moja mama.
Osoba koju volim najviše na svijetu i zbog koje sam smogla
hrabrosti ponovno ustati na noge.
Svijet je opet samo mjesto za mene.
Ali mjesto koje mogu osvojiti.
Hvala ti Mama! <3

Ljudi, znate da vas volim... Svi ste mi nedostajali. =) Pusaawave cerek



Komentari (6) On/Off




25.08.2010.
<3 Svjedočanstva jesu ta, bezbroj naših koraka <3

Dragi moji blogeri, jedno malo stvorenje iz međusvijeta obloženog slojevima svjetla i tame, vraća se u vaš svijet. Da, nije me bilo tako dugo. Znate, ljeto je, a ja se jednostavno nisam mogla natjerato da sjedim za računalom i tipkam postiće. Ne, dragi moji, ja sam dosadu ubijala na pomalo drugačiji način. Naravno, svi moji planovi s početka ljeta su se izjalovili. Većinom zbog popravnog, a onda i zbog roditelja. Ovog puta ću preskočiti priču o našim odnosima koji su postali toliko komplicirani da se ja više ne mogu nositi s tipe. Počela sam bježati, povlačiti se u svoju sobicu i birati samoću. Više se ne borim s njima, ali izgleda da to samo pogoršava naše stanje. Da ne duljim...
Jako ste mi si nedostajali. Pisala sam dosta preko ljeta, većinom u bilježnice, ali ima toga i na kompu. Objavit ću vam neke svoje radove. Jednu svoju priču, potaknutu dosadom, počela sam objavljivati i na fejsu u nastavcima. fino
Što da vam kažem, jednostavno je sve u zadnje vrijeme nedovoljno zanimljivo, premalo ekstremno. Nisam mislila da ću to reći ovoga ljeta, ali zaista mi nedostaje škola. Ovako više nemam kamo pobjeći i to me umara.
Nadam se da ću se uspjeti natjerati redovito dolaziti na blog i pisati posteve. Inače nema velike koristi od njega, a nema ni svrhe imati ga ako ga neću koristi.
Zaista se nadam da ovo neće biti još jedan prolazan oblik mojih maštarija koje uvijek ostanu nedovršene. Ne želim bježati od svih i svega. Kao što sam rekla. Neki ljudi nisu dovoljno jako da se bore. Neki nisu dovoljno snaži da se sa životom nose s osmijehom na licu. Vjerojatno ni ja nisam, ali barem ću se truditi. Bit ću dovoljno jaka za sve one koji to nisu.
Držite mi fige škvadro! Volim vas...cerek




Sunce je upeklo kao da je sredina srpnja, a ne početak jeseni. A moja nova D&G majica na v izrez bez rukava mi se slijepila s leđima prekrivena prevelikom muškom košuljom. Mrzila sam vrućinu. U ovo trenu bila sam spremna unajmiti vikendicu na sjevernom polu samo da ne moram to više podnositi. No prije nego sam se uspjela prepustiti maštanjima o zimskom grudanju i pravljenju snjegovića u stražnjem dvorištu velike dvokatnice, u realnost me povratio strah. Baš sam bila na kraju ulice i htjela skrenuti u drugu kada je pred mene izletjela banda biciklista. Sve dječačići od koji desetak godina, ludovali su po sredini ceste, a iza njih su išli oni stariji i opasniji. Nisam ih uspjela sve ni prebrojati kada su me opazili i okružili me sa svih strana. Premrla sam od straha znajući da nema šanse da im pobjegnem. Ne dok su na biciklima.
-Hej Mark! Vidi koga smo uhvatili!- vikne jedan dječačić od koji sedam, osam godina i rukavom obriše balavi nos. Nosio je prašnjavu šiltericu okrenutu u stranu na plavoj platinastoj kosici. Izgledao je kao mini kopija Marlin Monroe. Otvorila sam usta da nešto kažem, no prije nego sam uspjela iz kruga je pred mene istupio dječak moje dobi. Imao je crnu ugljenu kosu i tamne kestenaste oči. Izgledao je opasno, no lice mu je bilo nekako mirno i blaženo.
-To je cura, Kviki!- obznanio je ostatku ekipe. Na što su neki isplazili jezike, a neki se podrugljivo iscerili.
-Ne izgleda tako!- Ponovno se oglasio mini Marlin. Vjerojatno ih je zbunjivalo to što je umjesto vitkog i lijepog tijela djevojčice na meni istaknuto bilo samo djevojačko lice. A velike vrećaste hlače i tri broja prevelika košulja moga oca skrivala je sve što bi me moglo odavati kao žensko biće. Plava kosa prošarana platinastim pramenovima bila je čvrsto svezana i skrivena pod bijelom šiltericom.
-E, pa je. Vidiš…- onaj što je stajao preda mnom posegnuo je rukom prema kapi da ju skine, ali sam se izmaknula i odgurnula mu ruku.
-Ne diraj to!- napokon sam se oglasila.
-Uuuuuu…- dječaci su počeli zavijati, a on se iscerio zločesto iako pomalo iznenađeno.
-Opa! Netko nam pokazuje zubiće!- još jedan stariji dječak je istupio pored njega i pogledao me tupo.
-Što hoćeš da joj učinimo?- pucao je zglobovima prstu pokušavajući me zastrašiti. Bilo je očito da tog prvog, Marka, smatraju vođom.
-Hmm… pitajmo je.- odvrati on zagonetno i obrati mi se.
-Onda, djevojčice. Hoćeš li mi dati tu kapu ili da se moja ekipa pozabavi tobom kao nogometnom loptom?- pokušao me zastrašiti. Nije upalilo. Strah je kod mene izbijao samo u iznenadnim situacijama. Kao kada sam ih ugledala.
-Nije valjda da razmišljaš.- prišao mi je ponovno sa zagonetnim izrazom na licu. Jedna stvar me u tom trenu mogla zadovoljiti. Htjela sam mu raspaliti to umišljeno, arogantno lice.
-Žalim, dečko. Moja kapa ostaje na mojoj glavi.- odvratila sam, na što se svi odvalili smijati kao ludi. On se prvi pribrao i uozbiljio.
-A, sad ozbiljno, barbiko. Daj mi tu kapu ili ću ti je sam skinuti.-
-Neće ići frajeru.- brzo sam udahnula zraka kako me ne bi uhvatila slabost. Inače sam bila vrlo boležljivo dijete, ali to me nije spriječilo da s pet godina krenem na satove karatea. Nisam bila dobra, ni redovita, ali znala sam da bih mogla bez problema nokautirati ovog debila. Samo kada me onda njegova banda ne bi doživotno osakatila.
-Začepi gubicu prljava kujo!- jedan klinac mi je dobacio na što sam ga ošinula pogledom.
-Tako se ne obraća starijima od sebe.- odvratila sam tišim i mirnim glasom. Ponovno su svi prasnuli u smijeh. Vođa bande je ponovno pružio ruku i posegnuo za mojom kapom, ali i ovoga puta sam bila spremna. Odbila sam mu ruku u stranu i zamahnula šakom prema njegovoj faci. Proletjela je sa strane. Uspio se na vrijeme izmaknuti, ali nije odstupio.
-Oho! Čini se da imamo posla s pravom tigricom.- prije nego sam došla k sebi uhvatio me za vrat slobodnom rukom i gurnuo na tvrdo tlo. Asfalt je bio užegao i vruć i gorio mi je pod kožom, ali nisam htjela viknuti. Jednom u svom životu nisam htjela biti slaba. I dok mi je živa vatra pržila kožu na krstima, ovaj je klečao nada mnom i držao me za vrat. Spustio mi je glavu skroz do asfalta i tada je kapa skliznula s moje glave, a gumice se raspuknula. Osjetila sam kako šok i iznenađenje prelijeće njihovim licima dok mi se u glavi vrtjelo sto na sat. Počelo je boljeti, jako boljeti, ali stisnula sam zube i trpjela vatru u leđima. Kosa mi se rasula po vreloj cesti i natjerala mog zlostavljača da me pusti.
-Bilo mi je dosta. Ovo postaje dosadno.- pokušao je zvučati nemarno i kao da se stvarno dosađuje, ali primijetila sam da nešto nije uredu.
-Mark! Njena kosa…- Mali dječačić plave kose je zaustio da nešto kaže, ali ga ovaj zvekne šakom u rebra i sruši s bicikla. Skočila sam na noge i potrčala prema njemu.
-Ne diraj ga budalo!- pritrčala sam malenom dječaku i pomogla mu da se digne s poda. Ugrizao se za usnicu pa mu je sada krvarila.
-Prokleti manijak! Eto što si ti! Nasilnik!- izderala sam se u facu onome koji ga je udario i pogledala malog dječaka koji me još uvijek držao za ruku kao da ne shvaća što se oko njega događa. Vođa bande oholo me gledao u lice, očito i sam iznenađen mojom reakcijom.
-Začepi gubicu!- viknuo je na mene po prvi puta pokazavši gnjev. Imala sam osjećaj kao da me njegov pogled probija. Prolazi ravno kroz mene sve do nekoga drugoga, ali nikako nisam mogla vidjeti tko je ta druga osoba.
-Ne deri se na mene ti debilu jedan maloumni!- izderala sam mu se u facu. Svi su šutjeli i promatrali nas dok smo se častili uvredama. Osjećala sam nekako čudno. Odjednom sam shvatila gdje sam i tko sam i da ne bih trebala stajati ovdje na cesti i svađati se s nekim maloumnim seljacima. Podignula sam kapu s poda i nabila ju na glavu, preko raspuštena zlatne kose i pogledala ga još jednom.
-Idi k vragu!- promrsila sam i žustrim korakom se uputila kući. Nisu me slijedili. Niti pokušali zaustaviti. Imala sam osjećaj kao da sam po prvi puta u nečemu pobijedila, a ta pobjeda nije bila slatka. Oh, bila je gorka. Užasno gorka.



Komentari (14) On/Off




<< Arhiva >>